PRIČE IZ DIJASPORE: U New Yorku sam povučena i distancirana, ali u BiH sam svoja!

0
119

Prijedorčanka Naida Zukić, danas cijenjena profesorica u New Yorku, završila je fakultet u oblasti međunarodnih komunikacija na Arizona State University. Potom je magistrirala u polju retorike i feminizma i specijalizirala se u zaštiti ženskih prava i političke ženske mreže, a nakon master studija odlazi u Minneapolis i završava doktorat u oblasti retorike, queer kulture, rodne ravnopravnosti i historije homoseksualnosti.

  • Na koji način sistem podržava hijerarhije u kojima su žene, homoseksualci, transrodni ljudi, crnci, pripadnici latino/a, chicana/o, indijanske rase i etniciteta žrtve opresije? Poštovanje i borba za ljudska prava temelje se na razumijevanju kategorije/riječi “ljudsko”. Da biste imali ljudska prava, mora vas se smatrati ljudskim bićem (zakonski i politički), ali i sposobnim i dovoljno vrijednim da budete nositeljica tih prava. Moji akademski radovi, razmišljanja i predavanja potvrđuju politička prava i slobode u proširenom shvatanju “ljudskog bića” te naše etičke i moralne odgovornosti u okviru temeljnih sloboda i ljudskih prava, objašnjava nam Naida.

Prošlu akademsku godinu Naida je provela u Sarajevu kod svojih roditelja koji su se iz SAD-a preselili u naš glavni grad. Kao profesorica, odlučila je uzeti duže odsustvo sa univerziteta i redovnih predavanja da bi u BiH završila naučni rad u oblasti mehanizma i etičke odgovornosti.

Sa svojom porodicom je jako bliska i svakodnevno komuniciraju putem Face Timea i Vibera. Trudi se da tečno govori bosanski jezik, bez obzira na udaljenost od bosanske kulture i govora. Poštuje svoju porodičnu i kulturnu baštinu, ali od naših običaja je, kako kaže, zadržala samo dva…

  • Praktikujem ćeif i uživanciju – to je neko moje savršenstvo. Znam usporiti, stati i cijeniti momente u tišini – u društvu koje me tjera da sam non-stop “zauzeta”, te da mi je svaka sekunda isprogramirana: često participiranje u besmislenim aktivnostima (lobotomičnoj društvenoj opsjednutosti posmatranja tuđih života, umjesto aktivnim učestvovanjem u ličnim životima), platformama i mrežama koje nas udaljavaju jedne od drugih (pa čak i od nas samih)… Nasuprot takve stvarnosti nastojim kreirati život koji me uvijek vraća sebi, svojoj osjećajnoj, živoj i dinamičnoj ljudskosti – i samim tim svom duševnom miru, kaže naša sagovornica.

Uslijed nedostatka vremena ne kuha često, zbog čega je mama ruži, ali od jela voli da sprema bosanski lonac kojim, kako kaže, impresionira momka ili goste.

  • Joj, mama će me opet naružit! “Ništa ne znaš u kuhinji! Pa šta ti jedeš tamo u New Yorku!? Joooj, uvijek ista priča s ovim djetetom. Kakva ti je krvna slika ovih dana? Opet anemična? To je zato što ne kuhaš. Ne hraniš se dobro! Što me sikiraš?” Ha, ha, majčica brižna uvijek…

Bosanski lonac je najlakše jelo – samo nabacam povrća u lonac i zaboravim na sve. I opet jelo bude perfektno 🙂 To je taj moj “uspjeh” u kuhinji. Zaboravim da sam započela kuhati, a ako nema požara, onda je to za mene uspjeh. Ovom prilikom želim da se izvinim majci, koja je stvarno pokušala da me nauči svašta nešto u kuhinji (njen trud oko mene, podsticanje i bodrenje su uzalud, i na kraju se nisu isplatili). Nezainteresovana sam skroz. Bruka i sramota! Mama uglavnom sve recepte diriguje i prenosi mlađoj sestri, ona zna sve. Divim se svojoj sestri – ima i oklagiju, i još neke predmete i instrumente za kuhanje meni potpuno nepoznate, nasmiješena nam priča Naida.

Poznanstva koja ima iz BiH i zemalja bivše Jugoslavije u SAD-u su uglavnom akademske prirode i sa njima se susreće na konferencijama, ali to nije jedino mjesto gdje se druži sa našim ljudima.

  • Ponekad sretnem naše ljude na BH Film Festivalu, ili na US Openu, gdje zajedno navijamo i bodrimo Novaka Đokovića, međutim, moja glavna poznanstva su kroz akademske susrete, izlaganja naučnih radova i predavanja na Columbia University, NYU-u i Brooklyn Collegeu, kaže Zukić.

“Familija, ljudi, prijateljstva – to su ti glavni fazoni koji me vuku u BiH.”

  • Roditelji žive u Sarajevu, uža i šira familija, školska raja… ljudi, uglavnom dobri ljudi, širokoumni, velikodušni ljudi – čija ljudskost, plemenitost, znanje, iskustvo, duhovitost i snalažljivost se sve manje cijene u našoj zemlji. Ti isti ljudi koji su primorani da traže uspjeh i sreću u inozemstvu, ističe Naida.

Od svih bh. puteva, ističe jedan kojim želi da kroči…

  • Želim ići Titovim stazama revolucije, opet, uz prisjećanje na neke lijepe dječije dane.

Duhovitost, zezancije, opuštenost i naš humor su stvari za kojima Naida najviše čezne.

  • Uživam sjesti negdje na Baščaršiji, posmatrati ljude u tišini… pa i slušati te iste ljude oko sebe i njihove priče, maštanja, probleme, zezancije. Taj uzdah ili uzvik koji je tako univerzalan, a tako specifičan za našu kulturu. U New Yorku sam kao osoba povučena i distancirana, ali u BiH sam opuštenija i vrlo lako i često stupam u konverzacije sa ljudima, priča Naida.

A njen ćeif na Baščaršiji obično izgleda ovako…

Konobar: “Krajiškinja? Je l’?”
Naida: “Ha ha! Naravno”, osmjehnem se. “Šta me odaje?”
Konobar: “Ma znao sam čim si progovorila. Bihać?”
Naida: “Prijedor.”
Konobar klimne glavom i uzdahne, ozbiljan i smrknut izraz lica.

Dok sjedim vani, pljusak počne i grad. Konobar brižljivo pita kako sam, da li da me pokrije nečim da ne pokisnem: “Krajiškinjo moja, nemoj pokisnut. Jesi li dobro? Haj unutra, hladno ti je.”

Naida: “Ma super mi je ovdje. Uživancija. Samo nek’ mi ne kisne za vratom…”

Konobar opet proviri svakih 10-ak minuta: “Kako pisanje? O čemu pišeš? O ljudskim pravima? Što baš to? Teška je to tema… Je l’ ti hladno?”

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here