Sad bih se posvađala, ali ne znam se ni svađati na engleskom!

Rijetko sam imala vremena za neka duboka razmišljanja o ličnoj egzistenciji - idemo dalje. Svi smo živi i zajedno smo, to je najvažnije

0
79

Iako je fizički pobjegla od ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, Naida Zukić, Prijedorčanka koja je danas cijenjena profesorica u Americi, je i narednih nekoliko godina bila izgubljena. Vrijeme nije stalo i nije čekalo. Morala se uklopiti u američku brzinu života.

– Rijetko sam imala vremena za neka duboka razmišljanja o ličnoj egzistenciji – idemo dalje. Svi smo živi i zajedno smo, to je najvažnije. U nekom sam posebnom fazonu – surealni film o egzistenciji, klonula sam i mrtva, a opet furam svoje i ne stajem. Nekad samo stojim i ne mičem se, paralizovana u strahu da napravim pogrešan korak. Zašto uopšte razmišljam o ovakvim koracima i odlukama?! Meni je 19 godina! Ništa ja još ne kontam, nezrela sam, ali biti zreo za rat i poslijeratna iskustva je vrsta privilegije koju ja, kao i drugi ljudi i djeca koja su protjerana, koja bježe od rata i tortura nismo mogli sebi priuštiti, prisjeća se Naida.

Naida i njena sestra krenule su u školu, a roditelji su počeli da rade. Kancelarijski poslovi sada su neka daleka sjećanja na prošlost u BiH i tada mnogo više ispunjene i sretnije radne dane, jer roditelji u Phoenix-u, odmah po dolasku, preuzimaju poslove u fabrikama.

– Tata radi posao koji zahtijeva stajanje na jednoj nozi 8-10 sati dnevno. Poslije amputacije teško mu je kretati se sa protezom, te odluči tada da koristi štake i jednu veoma radnu, vrijednu, i poletnu nogu. Mama pada u nesvijest svaki dan – dobila je nesvjesticu još u ratu zbog trauma, stresova, i preživjelih strahova. Ova žena LAVICA ne odustaje! Ona pada u nesvijest, bukvalno, nekoliko puta na dan, i svaki put se diže i ide dalje. Možda malo cmizdrim dok razmišljam o njoj – ovo su suze radosti, i tuge, i vječite zahvalnosti njoj – majčici mojoj, njenoj žrtvi, njenoj hrabrosti, njenoj ljubavi, plemenitosti, dobroti, nježnosti i ogromnoj snazi, ponosno nam priča naša sagovornica.

Klonula sam i mrtva, a opet furam svoje i ne stajem/ Privatni album

Kako bi što bolje naučila engleski jezik, pohađala je noćnu školu, a tokom dana išla je na redovna predavanja na Phoenix College i Arizona State University. Radila je fizičke poslove na suncu i pustinjskoj vrućini.

– Vani je 127F…53 C. Toliko je vruće u Phoenix-u, dobijam toplotne udare, koža mi gori od vrućine, bez obzira na kreme, šešire, i druge zaštitne faktore – dobijam plikove na licu i rukama – mrzim sunce. I danas.

Engleski slabo govorim. Mucam. Ne razumijem ništa… a pravim se da mi je sve jasno. Sramota me i pitati više – sve sam ispitala i opet ništa ne razumijem. Amerikanci misle da sam poglupa, baš me briga… jako su glasni kad sa mnom pričaju – Halo! Nisam gluha, neg’ ne govorim engleski jezik! Pitaju me jesam li ikad prije vidjela semafor? A kola? Ja ih gledam, ne sviđaju mi se njihovi pogledi sažaljenja – ti pogledi oduzimaju ljudskost i humanost… opsujem im puno toga u lice, al’ u sebi. Idioti! Sad bih se posvađala,  al’ moram u školu… ma ne znam se ni svađati na engleskom. Moram učiti ovaj jezik, odlučna je bila u svojim planovima.

Ne razumijem ništa… a pravim se da mi je sve jasno/ Privatni album

– U školi nastavnica engleskog jezika insistira kako treba da naučim, za mene jako ograničen, važan riječnik, te mi non-stop predstavlja riječi kao što su: kanta, metla, čišćenje, smeće, voda, metla – rekla sam već metla – metla, metla, metla… kaže mi nastavnica da je to jedini riječnik koji treba da poznajem, te da je ne zamaram sa drugim pitanjima širenja riječnika i poznavanja gramatike, prisjeća se Naida dok je emocije sustižu.

Vrlo brzo se pokazalo da su sav bol koji je osjetila, muke koje je istrpila i obeshrabrivanja koje je doživjela izvukli ono najbolje iz Naide.

– Te godine dala sam govor na Phoenix Collge kao Valedictorian, što je najviši akademski status uspjeha. Stizala su mi pisma i čestitke od stranaca, Amerikanca, i Bosanaca iz dijaspore – vele, mala jedna naša dobro schprecha engleski, pa daj da čujemo i mi… Moji tadašnji akademski mentori, sa ASU i PC, su danas moje voljene i cijenjene kolege, ponosno se prisjeća Naida.

Kako njen život danas izgleda i koliko je vezana za našu zemlju, čitajte u nastavku ove priče, narednog ponedjeljka.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here