Bošnjaci zaslužni za izgradnju čikaške podzemne željeznice

Dati poslovi su bili nezahvalni i fizički naporni, uz duge radne sate, a ostavljali su male mogućnosti za brzu zaradu Piše: Senad Agić/100 godina Bošnjaka u Americi

0
176

U bošnjačkoj historiji Sjedinjenih Država, četiri su veća vala useljavanja. Prvi val je počeo samim krajem 19. stoljeća i trajao je do Drugog svjetskog rata; drugi je trajao od kraja Drugog svjetskog rata do sredine 1960-ih godina; treći od 1960-ih do raspada Jugoslavije i četvrti od rata 1992-1995. do danas.

Useljenici iz sva ova četiri vala su izrazito različite prirode, i svaki se suočavao s različitim izazovima na društvenom i političkom planu. Stoga svako sagledavanje bošnjačko-američke zajednice mora uzeti u obzir ove razlike. Kao što ćemo vidjeti, ove četiri zajednice su se počele ujedinjavati u kasnim 1990-im, poslije rata za bošnjačku nezavisnost, pri čemu se mora imati na umu i stvarnost trenutka.

Termin “bošnjačko-američki” se odnosi na prve muslimanske useljenike u Sjevernu Ameriku iz područja Balkana u kojima se govori južnoslavenskim jezicima, kao i na njihove potomke. U ova južnoslavenska jezična područja se trenutno ubrajaju nezavisne države Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora i Hrvatska, i u svakoj od njih živi znatan dio muslimanskog stanovništva.

U Sjedinjenim Državama se imenom Bošnjak nesumnjivo označavaju Bošnjaci islamske vjere, jer bošnjački katolici i bošnjački pravoslavci za sebe govore da su Hrvati i Srbi.

Ipak, islamski useljenici u Ameriku koji su došli iz južnoslavenskih govornih područja su nazivani, a i sami su sebe nazivali različitim imenima u različito vrijeme, Jugoslaveni, Bošnjaci, Bošnjaci-Muslimani, iako se nakon rata 1992-1995. naziv Bošnjak koristi najviše, pa i službeno.

Najveći broj bošnjačkih useljenika prvog vala je bio iz Hercegovine. Kasnije su dolazili iz svih područja bivše Jugoslavije, posebno iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i uže Crne Gore. Većina ranih useljenika je došla u Ameriku trbuhom za kruhom i radi ličnog uspjeha, dok su svi kasniji dolasci bili rezultat progona zasnovanih na političkoj, etničkoj ili vjerskoj bazi, čiji se zadnji primjer dogodio 1990-ih godina.

Pošto je svaki val ustanovio mogućnost održivog useljavanja i finansijskog uspjeha za useljenike u Sjedinjene Države, lančano useljavanje je postalo norma, pošto su useljenici omogućili ambicioznim ljudima, kao i onim bez odgovarajućeg zaposlenja u porušenoj Bosni, da traže nove horizonte uglavnom putem programa koje je sponzorirala država, a čiji je cilj bio da se spoje porodice razdvojene ratom.

Oni koji su željeli pobjeći iz siromaštva, oni koji su bježali od progona i tražili slobodu govora, kao i slobodu publiciranja bez cenzure ili osvete, brzo su napustili svoju domovinu i otišli onamo, za što su mislili da će biti samo privremeno izbjeglištvo.

Prve bošnjačke zajednice u Americi 

Prije Drugog svjetskog rata je najviše Bošnjaka useljenika u Ameriku bilo iz Hercegovine. Bili su siromašni, neobrazovani i nepismeni. Nisu bili obučeni niti za jedan zanat. Kao obična radna snaga, zaposlenje su mogli naći samo u tvornicama i rudnicima. Desetine naših vrijednih pionira su radile na prokopavanju tunela čikaške podzemne željeznice preko firme Paschen Construction Company koju je predvodio Arif Dilić.

Dati poslovi su bili nezahvalni i fizički naporni, uz duge radne sate, a ostavljali su male mogućnosti za brzu zaradu. Prije Prvog svjetskog rata, Bošnjaci koji su živjeli u Sjevernoj Americi sebe su smatrali strancima, ljudima koji su živjeli, ali nisu bili dio američkog društva.

Njihov pogled na život je u suštini odražavao shvatanja njihove domovine. Ipak su osjećali i potrebu za svojim trajnim udruženjem u novoj zemlji. Tako su jula 1906. osnovali prvu muslimansku organizaciju u Ilinoisu pod nazivom Džemijetul Hajrijje: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo.

Uspostavljena je u Chicagu, a kasnije su otvoreni i ogranci organizacije Džemijetul Hajrijje u Los Angelesu, Kalifornija (5. januara 1908), Garyju, Indijana (17. decembar 1913), Vilpenu, Pensilvanija (15. juni 1915), i Butteu, Montana (13. februar 1916).

Broj Bošnjaka u Montani nikada nije bio veći od 50. Tamo su radili u rudnicima bakra i na rančevima. Džemijetul Hajrijje je pomagala u organizaciji dženaza i izmirenju bolničkih troškova.

Ova početna faza useljavanja Bošnjaka se završila s uvođenjem Imigracionog zakona 1925, odredbom koja je u osnovi zaustavila useljavanje iz istočnoevropskih zemalja. Zapažena je karakteristika kod ovih ranih muslimanskih useljenika da je veoma mali broj njih doveo sa sobom svoje bračne drugove.

Oni su ostali samci – budući da je većina njih imala namjeru zaraditi novac u Americi i vratiti se u domovinu da započne porodični život – ili su se prije ili kasnije poženili Amerikankama ili useljenim Hrvaticama i Srpkinjama. Prepreke u prenošenju islamske vjere na djecu u takvim miješanim brakovima, u vrijeme kada je postojalo malo muslimanskih vjerskih institucija, doprinijele su brzom utapanju u američki način života. Vrlo malo je naznaka da je islamska vjerska tradicija, izuzev slavljenja Bajrama i obilježavanja dženaza, preživjela u iole značajnom obliku poslije druge generacije.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here